Upravni odbor Crnogorske kulturne mreže predložio je Žiriju za dodjelu Nagrade oslobođenja Nikšića da se legend našeg grada Miladinu Šobiću dodijeli najveće priznanje grada i na taj način mu se makar djelimično oduži Nikšić za sve što je Miladin uradio za njega.

Mali je broj onih koje ne treba predstavljati jer, manje više, sve znamo o njima. Pogotovo onih koje znamo po njihovim djelima, a vrlo malo znamo kakav je njihov život bio I kakav je sada. Nego, kad pomenete „Đon“, „Ašik Ajša“, „Umjesto gluposti“, „Marija“… ne treba nam pojašnjenje, već instiktivno naša duša zapjevuši hitove sa kojima smo odraslili, živjeli, starali. I ne samo Nikšićani, već generacije i generacije širom bivše Jugoslavije, a i sada, u svim državama nastalim raspadom te velike zemlje, svak svojata kantautora koji je bio urbana duša od Vardara do Triglava. Naravno, to je Miladin Šobić.

Miladin Šobić je rođen 1956.g. u Nikšiću, i dan danas je zaštitni znak grada pod Trebjesom, rame uz rame uz Ljuba Čupića. Kao i svih velikih ljudi i njegov život je ispunjen zagonetkama i legendama koje prelaze u mitove.

Veliki umjetnici su odvajkada intrigirali javnost, pa ni Miladin nije izuzetak. A Nikšić je oduvijek sa ponosom isticao da je taj čovjek njegovo dijete, kao što je Miladin zadovijek govorio da je Nikšić njegov otac.

U samom djelu, melodiji i poeziji, provejava gorštačka melanholija koju je genetski naslijedio od svog oca epskog pjesnika Žarka, odnosno zavičaja, drobnjačkog sela Bijela iznad Nikšića u srcima planina. Tako da u njegovoj urbanoj formi možemo prepoznati klupko gorštačke tuge koja se odmotava i ostavlja poetski i estetski trag iza Miladina, koji se pretvorio u neprolazne melodije i pjesme, koje su himne od mora do Dunava.

Nijesu nagrade nikada uticale na razvoj nekog umjetnika, osim onih kojima su nagrade bile cilj, a ne umjetničko djelo, ali postoji obaveza društva da svoje istaknute umjetnike izdvoji i nagradi za sve ono što su dali svom gradu i zemlji, a priznaćemo da je malo onih Crnogoraca koji su više uradili za svoj grad i zavičaj od Miladina Šobića. Njegova interkulturalnost je njegova najveća preporuka za nagradu Oslobođenja Nikšića. Njegova univerzalnost obojena nikšićkim lokalizmima koji provijavaju njegovom poezijom ostavila nam je u nasljeđe neprocjenjivu vrijednost na koju su ponosni ne samo Nikšićani, već i Crna Gora i njeni građani, ma gdje bili.

Iako je pjevao da „ne valja biti heroj“, iskazujući svoj bunt izgrađen na buntu svih urbanih heroja popularne kulture, Šobić je vremenom postao onaj idealni antiheroj koji se ne uklapa u idealizovane romantičarske heroje prošlih vremena.

Od njegovih uspjeha najveću korist svakako je imao Nikšić, čije su ulice mirisale na asfalt i lipe u njegovim pjesmama, na ponosne i katkad groteskne gorštake koji su umjeli da se bore za svoju zemlju, ali i za ljubav, kao i da dostojanstveno gube i dobijaju, i sve to da opjevaju i naprave životne udžbenike za sve generacije.

Miladin Šobić je jedan od najvećih učitelja života koji je svoje impresije, ekspresije i vizije ispoljavao svojom poezijom i akordima, više i bolje od drugih, zaslužnije od mnogih već nagrađenih, ali nikad nije kasno da se svoj grad oduži svojim istinkim herojima, a cijenimo da je ova godina, u kojoj je Miladin Šobić dobio još jednu veliku bitku, bitku sa bolešću, velika šansa društva da se oduži ovom velikom umjetniku, koji je zaštitni znak Nikšića od svojih prvih srednjoškolskih akorda, pa sve do mega hitova koji će se dugo pjevati na ovim prostorima i šire.