Sramni televizijiski interviju Svetozara Marovića  koji je dao političkom preletaču i novokomponovanom novinaru Vladimiru Pavićeviću za mene nije iznenađenje.

Interviju je pokazatelj da pojedini mediji  lakše dolaze do bjegunca od samih državnih organa Crne Gore i Srbije.

Lično poznavajući Sveta i sarađivajući sa njim 2006.godine znao sam da mu je jedino mjerilo patriotizma lični interes, ali nijesam znao da je spreman da proda Crnu Goru za čiju slobodu smo se zajedno borili.

Evidentno je da je filozof Marović napadima na Crnu Goru i falsifikovanjem istorijiskih činjenica kupovao sebi žetone za boravak na slobodi u Republici Srbiji.

Jasno je da su ga zagovornici srpskog sveta pripremali za interviju da iznosi laži oko  Crnogorske pravoslavne crkve, da falsifikuje nepobitne istorijiske činjenice i nipodašrava postojanje crnogorske nacije.

Mislim da će se i sam  stiđeti kada bude gledao reprizu intervijua i čuo sebe kako govori laži da CPC nikad nije bila autokefalna i da bi bila priznata treba da dobije Tomos koji do današnjeg dana nije dobila ni Ruska crkva.

Vjerujuću Sveto je takođe pozvao na podizanje kapele na Lovćenu koje bi on posmatra sa Vračara ispijajući kapućino sa mlijekom.

Za njega je protivljenje Joanikijevom ustoličenju uskraćivanje prava vjerskoj zajednici koja je po njegovom “nepristrasnom” sudu stvarala Crnu Goru.

Rijaliti sa Vladimirom Pavićevićem je dostigao vrhunac kada je Sveto kazao da je sramna podgorička skupština bila izraz slobodne volje naroda Crne Gore.

Marović nije birao način i sredstva da prikupi što više žetona pa je u jednom trenutku pokušao da omalovaži značaj Cetinja čijim ulicama više nikad neće imati priliku da sa svojim prijateljima prošeta uzdignuta čela.

Ono što je zanimljivo bivši crnogorski patriota iz Grblja se kada je vedrio i oblačio Crnom Gorom nije śetio srba  jer mu je tada od njih bilo važnije ono zbog čega ga danas potražiju pravosudni organi njegove do juče matične države.

Danas po Svetovim riječima Milo ne valja Crnoj Gori ali je njemu lično  valjao kad ga je uveo na politički teren za igru na kojem je Marović  u maniru iskusnog igrača igrao mimo pravila igre.

Ispostavilo se da je Milo dobro procijenio što Svetu nikad nije dozvolio da bude prvi već je bio vječito drugi bez šansi da bude prvi.

Posle odgledanog intervijua sam se zapitao koliko čovjek treba da bude loš i maliciozan da bi napadao  državu i prijatelje koji su mu dali sve a on njima za uzvrat nož u leđa.

Na kraju nadam se da “ vjernik iz Grblja” zna  da je uvijek Božiji sud pravedniji od građanskog!